Nova politička ekonomija

Kristijan Ristić

U savremenom svetu, faktor „kapital“ je mobilan. Faktor „rad“, međutim, nije mobilan. Zbog toga blagostanje ljudi „zavisi od vrednosti, koju oni mogu da dodaju svetskom društvenom proizvodu. Ako država želi da poveća blagostanje svojih građana, onda ona mora da poveća njihovu sposobnost stvaranja vrednosti – kroz bolje obrazovanje, bolju infrastrukturu i bolje socijalne usluge. Zbog toga, zapadnoevropska socijalna država dobija iznova nove pristalice i polemike. Jer, evropska mudrost standarda sada glasi: Šveđani mogu sebi da priušte skupu socijalnu državu samo zato što su bogati. No, sada se i to preokreće: Šveđani su bogati zato što imaju socijalnu državu. Ekonomisti time žele ponovo da kažu da državna regulacija ne samo da ograničava samostalno delovanje ljudi, nego da ga često upravo omogućava. A to, pak, dalje znači da se diversifikovana kvalitetna proizvodnja najbolje razvija ne samo ako je izložena konkurenciji, nego i ako se nalazi u gustoj mreži netržišnih odnosa – na primer, državne regulacije.

Tako izranja regulativni princip društvenih intervencija, koji subvencioniranjem i premiranjem izvoza, protekcionizmom, carinskom zaštitom i uvoznim kontigentima, degradira tzv. konkurentski učinak. U regulativi konkurencije, preraspodela dohotka od strane države sada postaje mera socijalne pravde kako za preduzeća koja učestvuju u konkurenciji (obezbeđenjem pravednog dohotka iako „naknada“ nije „srazmerna učinku“) tako i za radnike datih preduzeća za koja su „privezane“ socijalne grupe stanovništva. Na taj način, proces sticanja dohotka u tržišnoj privredi (sa regulaciojm konkurencije) nudi socijalnoj politici prostor za državno preusmerenje dohotka, kojim se koriguje raspodela dohotka socijalnim davanjima. Time se, u osnovi, slabi konkurencija na domaćem i inostranom tržištu sa iznuđivanjem ponovne državne preraspodele dohotka subvencijama, izvoznim podsticajima i neekonomskim podobnostima. Prema tome, u efikasnoj tržišnoj konkurenciji socijalna pravda je u pozadini državne regulative, a ne u prednjem redu prioriteta. Konkurentni učinak jeste jedini i pravni osnov nadovezivanja socijalne politike, jer samo tržišno verifikovan dohodak reprezentuje materijalnu osnovu državne preraspodele i socijalnog preusmeravanja dohotka.

Planiranje i tržište nisu zaštitni znaci koji dele socijalizam od kapitalizma. Sasvim je pogrešna ideološka navika da se plansko privređivanje povezuje sa socijalizmom, a tržišno privređivanje sa kapitalizmom. Nasleđena gledišta se ipak sudaraju sa realnošču. Munjevito prebacivanje iz dirigovane privrede u potpuno tržišnu i liberalnu ekonomiju jeste veliki rizik sa avanturističkim posledicama. Čak i tzv. šok terapija može izazvati anarhiju koja dalekosežno ugrožava začetu demokratiju. Svaka žurba sa dramatičnom liberalizacijom cena u privredama postsocijalističkih zemalja jeste dodatna greška, jer nije stvorena veča količina robe dinamiziranjem proizvodnje pre započete liberalizacije. Isto tako, valja privatizovati relativno veci deo privrede pre najavljene deregulacije, pa tek onda pokrenuti liberalne privredne reforme. U protivnom, užurbana elementarna liberalizacija omogućiče posredničko ubacivanje na tržište iz tzv. sive ekonomije sa masovnim siromašenjem ionako osiromašenog stanovništva. Što se i desilo! Novoubačeni posrednici izvlače sve koristi iz privrednh promena, torpeduju željenu stabilnost i blokiraju demokratske reforme. Socijalna nesenzibilnost tržišne privrede nije niti može biti pravilo za one koji sprovode reforme. Socijalna simetrija je, dakle, izuzetno važna u argumentacionom lancu Kejnza. Naravno, nejednakost u raspodeli dohotka i imovine ne mora biti opravdavana kao plata za uzdržljivost u potrošnji niti kao plata za radni učinak. To su odgovori od juče koji važe i za pitanja od sutra, jer se ne sme dozvoliti da ravnodušnost sila interesa za posedovanjem i rezignacija žrtava za izgubljenim stvore nevidljivu antisocijalnu koaliciju tržišne privrede. Rad, ekologija i socijalno obezbeđenje sadašnjosti i budućnosti, stoga, moraju postati zgusnuti, isprepletani i reintegrisani u legitimnom, vrednosno orijentisanom i socijalno uravnoteženom društvu, koje razvija usmerenu tržišnu privredu.

Ostali članci

Intelektualni monopol vs doktrinski diverzitet u ekonomskoj nauci

Makroekonomija jeste najdinamičnija naučna disciplina današnjice (pored finansijskog monetarnog, fiskalnog i berzanskog menadžmenta), koja uključuje..

Aktuelni trenutak u ekonomiji

Neoliberalna teorija, pod maskom monetarizma, počela je da vrši uticaj u formi nove ekonomske ortodoksije, koja reguliše javnu politiku, prihvativši ideju da kejnzijanizam..

Uporedne globalne krize

Čovečanstvo je danas konfrotirano sa mnoštvom egzistencijalnih kriza, među kojima ekološka kriza zauzima posebno mesto. Do sada čovek nije bio u stanju da stvori jedan idealan sistem civilizacije i da izbegne kriza..

Piketomanija ili osvrt na knjigu Thomasa Piketty-a „Kapital i XXI veku

Medju najpopularnijim naučnim delima današnjice, pojavila se knjiga profesora Thomas-a Piketty-a, koja anglobira četiri dela i šesnaest poglavlja zasnovanih na petnostogodišnjem istraživanju sa brojnim naučnicima..

Ko je ko u „zelenoj ekonomiji“?

Fundamentalni cilj zelene ekonomije jeste uspostavljanje interakcije između privredne i čovekove okoline i uravnoteženje ekonomskih i ekoloških ciljeva u okviru ekonomskog odlučivanja i poslovnog menadžmenta…

Novi ekonomski manifest

Makroekonomski trendovi i promene u svetu u rasponu od ekonomske globalizacije i naučno – tehničkih i tehnoloških procesa…