Novi ekonomski manifest

Kristijan Ristić

Makroekonomski trendovi i promene u svetu u rasponu od ekonomske globalizacije i naučno – tehničkih i tehnoloških procesa, kroz strukturne i institucionalne promene i promene u karakteristikama radne snage, načinile su mesto potrebama za znanjem , naukom i obrazovanjem u prvi plan. Kreativni ljudski resursi i ulaganje u ljudski kapital su postali imperativ proizvodnje sticanja bogatstva, obezbeđivanja konkurentske prednosti. Na ovaj način, znanje je postalo primarni globalni resurs. Znanje samo po sebi nije dovoljno , već treba da bude poznato da povećava vrednost , stvara profit i povećava bogatstvo . Znanje nije jeftin resurs za skoro deset odsto domaćih proizvoda povratka u znanju . Ali to stvara obrazovanu ličnost predstavlja društvo znanja , simbol ekonomije zasnovane na znanju i ekonomski uspeh garancije .

Danas , na početku 21. veka , aktivnosti usmerene na stvaranje bogatstva više nisu bilo koji posao. Nisu više glavni ni zemljište, ni rad, ni kapital. Globalni ekonomski resurs je znanje . Produktivnost i inovacija sada stvaraju vrednost , i oba su rezultat primene znanja za rad. Vodeće poslovne grupe društva znanja jesu “ radnici znanja “ – dakle, korisnici znanja koji znaju kako da planiraju znanje u proizvodne svrhe, kao što su kapitalisti znali da ulažu kapital u produktivne svrhe , u specijaliste, u oblsti znanja. Svi ovi ljudi imaju „alat za proizvodnju “ kroz znanje radnika koji svoje znanje mogu poneti sa sobom gde god da krenu. Produktivnost radnika znanja predstavlja izazov 21. veka , jer znanje reflektuje intelektualni, moralni i duhovni razvoj pojedinca, što je samo znanjem spremni da deluje.

Ekonomisti hvale kapitalna ulaganja, tehnolozi odaju priznanje mašinama. Samo se produktivnost objašnjava kao rezultat primene znanja na znanje , što ni mašine ni kapital ne može da uradi . U tom kontekstu , menadžment je generički organ društva znanja. Iz istog razloga menadžer je odgovoran za sprovođenje i primenu praktične strane znanja. Smatramo da je znanje sada ključni resurs . A tamo gde je efikasno upravljanje i primena znanja na znanje, mnogo je lakše da se dodje do onih drugih resursa, bez kojih znanje ne može da „proizvede“ . Činjenica da je znanje postalo “ pravi “ resurs, je ono što stvara novu društvenu strukturu . „Pomerili smo se iz znanja u jednini, znanju u množini. Ova tranzicija znanja u znanje dala je svoju snagu da stvori novo društvo, novu ekonomiju, nova političku“. Ono što mi danas razumemo kao znanje jeste informacija efikasna u akciji, informacija fokusirana na rezultate. Ovi rezultati se vide u društvu i ekonomiji. Stoga je lako razumeti sve manje i manje prihoda koji se može izvući iz tradicionalnih resursa kao što su zemljište , rad i kapitala. Zašto ? Zato što su glavni proizvođači bogatstva postali informacije i znanje. Međutim, ekonomija zasnovana na znanju ne ponaša na način na koji postojeće teorije tvrde da se ekonomija ponaša .

U savremenoj ekonomiji , nesavršena konkurencija je interno svojstvo same ekonomije znanja :početna prednost stečena primenom i ekspoalacijom znanja postaje trajna. Savremeni ekonomisti veruju da privreda zavisi od potrošnje i investicija , što nije od presudnog značaja u ekonomiji znanja . U savremenoj ekonomiji , ne postoje dokazi da je povećana potrošnja vode vodi povećanoj proizvodnji znanja ili da više investicija dovodi do veće proizvodnje znanja . Novo znanje se ogleda : 1 ) kao stalni proces unapređenja procesa proizvodnje i usluga , ( 2 ) kao eksploatacija , što podrazumeva stalno korišćenje znanja za razvoj novih proizvoda i usluga , i ( 3 ) kao i inovacije, što je način primene znanja da isporuči promene u privredi . Ekonomske karakteristike ovih vrsta znanja ( tj. njihovo korišćenje i njihovi efekti ) su kvalitativno drugačiji . Znanje , u stvari , ne može da se izmeri , već samo “ trošak “ za proizvodnju , raspodelu i distribuciju znanja može biti procenjen . Međutim, i dobit od znanja opet ne može da se meri . To je jedino dobro što količina znanja nije od presudnog značaja za produktivnost znanja.[1]

Znanje nije jeftin resurs. Razvijene zemlje, troše skoro dvadeset odsto BDP-a na proizvodnju i distribuciju znanja. Zvanično obrazovanje (formalno obrazovanje) mladih pre nego što zvanično postanu radna snaga nosi deset odsto bruto domaćeg proizvoda. Preduzeća (poslodavci) troše dodatnih 5% BDP-a za permanentno obrazovanje zaposlenih. Za potrebe istraživanja i razvoja ( proizvodnja novih znanja ) razvijene zemlje stoje 3-5% BDP-a. Formiranje znanja , dakle , predstavlja najveću investiciju. Ali pošto nemamo ekonomsku teoriju produktivnosti investicija u znanje , prinuđeni smo da pozovemo u pomoć menadžment, koji je odgovoran da znanjeučini produktivnijim . Ova odgovornost se ne može uzeti od strane vlade (države) , ili tržišnim snagama (zakonu) . Odgovornost može samo uzeti menadžment, koji, po definiciji, podrazumeva sistematsku, organizovanu i odgovorno primenu znanja na znanje. Produktivnost znanja zahteva povećanje prinosa od onoga što se zna i što se zna da se zna , samo zbog toga što je produktivnost znanja jedini odlučujući faktor u konkurentskoj poziciji preduzeća , sektora, regiona , privrede . Prednost je očigledna tamo gde se poseduje sposobnost da se eksploatiše univerzalno raspoloživo znanje.

Ostali članci

Ekonomija jurnjave ili blagostanje u izlogu

U savremenom svetu, a naročito u Srednjoj i Istočnoj Evropi, „opasno“ je tržišnu privredu izjednačavati sa blagostanjem, koji je tržišni..

Makroekonomske stranputice

Smanjenje javne potrošnje neće smanjiti budući dug, pošto krizna ekonomija donosi manji dohodak i veću socijalnu potrošnju. Popraviti fisklanu izgled ekonomije…

Oda globalistici

Globalistički (nominalistički) pogled na svet logičan je nastavak liberalizacije, koja je povezana sa privatizacijom državnih (javnih) preduzeća, povećanjem uloge privatnog sektora..