Konkurentnost Evrope ili (pan)evropska ekonomija

Kristijan Ristić

Za savremeni svet je karakteristično da je evropski kapitalizam izgubio svoju istorijsku prodomost iako su bazična načela kapitalizma faktički ostala svuda ista (slobodno tržište, privatna svojina, zakon komparativnih prednosti, pravno-državno usmeravanje investicija). Na globalnoj sceni se uprkos tome odvija sukob između evropskog, američkog i japanskog kapitalističkog sistema. To su različiti sistemi sa različitim ciljevima, prioritetima, institucijama i vrednostima, koji su međusobno konkurentni. Mera uspeha u konkurentskoj utakmici jeste povećanje produktivnosti i poboljšanje životnog standarda, koji priprema stanovništvo za budućnost.

Evropski model kapitalizma je podobniji od američkog i japanskog, bez obzira što su ekonomski i socijalni izazovi slični ili, gotovo, isti. Evropa je skup relativno malih privreda sa istorijskom tradicijom internacionalnog poslovanja i „večitom“ autentičnom ravnotežom između ekonomskih i socijalnih faktora razvoja. Socijalni i ekonomski bilans jeste autentičan izbor Evrope, kao faktor globalne konkurentnosti. Evrokapitalizam ujedinjava mnoštvo socijalnih i etničkih grupa, istorijskih podela, političkih struja, suprotstavljenih društvenih klasa i religijskih uticaja, koji preko nevidljivog društvenog ugovora sprečava proširenje jaza između bogatih i siromašnih, i toleriše raznolikosti u bogatstvu, ali bez unificirajuce kulture Japana i bez američkog kulta individualizma. Evropa ujedinjuje različite varijante kapitalizma, odnosno različite modele ekonomskog sistema i time osigurava primat ekonomije bez obzira na ekonomske lomove u Istočnoj i Centralnoj Evropi, i bez obzira na gubljenje konkurentnosti u tehnološki intenzivnim industrijama. Tenzije između biznisa i države su, stoga, manje u Evropi nego u Japanu i SAD iz prostog razloga što se država u Evropi pre razvila od krupnog biznisa (nego što je slučaj u američkom i japanskom modelu kapitalizma). U SAD i Japanu vlade i njihove administracije deluju kao ograničavajuči faktori ekonomskih sloboda. U distribuciji profita i dividendi Evropa po pravilu bira strategiju socijalne stabilnosti, nastojeći da izbegne nepotrebne troškove socijalne kohezije. Kvalitet života je evropski vrhunski kvalitet.

Evropa je, stvaranjem Evropske zone slobodne trgovine i Evropske monetarne unije, uspela da razbije ekonomsku paralizu starog kontinenta i da odagna strah od tzv. evroskleroze. Čitava posleratna ekonomska obnova sa snažnim socijalnim prosperitetom počivala je na čuvenom kejnzijanskom konceptu po kome su vlade preuzele ulogu centralnog preduzetnika, investitora i potrošača sa jakim menadžerskim strukturama i snažnim inženjeringom. Sada je na privrednoj sceni Evrope snažan „privatni“ sektor sa novim tipom evropreduzetnika i vodećim edukovanim menadžerima. Svaka evropska kompanija postala je mini država sa mrežom filijala širom sveta čiji su preduzetnici odabrali kosmopolitizam. Stoga, evropreduzetnici deluju kao industrijski državnici bez merkantilističkih propoveda, koji uspešno vode internacionalizovanu operativnu strukturu sa brojnim konfliktima. U tom kontekstu, vlade nisu vise partner menadžerima već „preduzetnički centri za konsalting“. Menadžeri primaju preduzetničke ideje od vlade, pošto su prinuđeni da primene mnogobrojne upravljačke metode koje se koriste za vođenje državnih poslova. To su uglavnom poslovi specifičnih intervencija, poslovi lobiranja za prihvatanje krupnih investicionih odluka, poslovi sondiranja raspoloženja u vezi sa krupnim poslovnim potezima itd., koji nedvosmisleno govore da se problemi u biznisu mogu rešavati putem intenzivnog procesa izgradnje koncenzusa.

Evropa od uvek raspolaže sa dobro obrazovanim kadrovima, koji samostalno razmišljaju, kreativno rešavaju probleme i mudre odluke donose. Evropska kombinacija visokostračnih znanja, visokoobrazovnih kadrova i profinjenih potrošača jeste vrednost u kontinuitetu i stabilnom razvoju, ali i u globalnoj konkurenciji. Evropa je jaka zbog sposobnosti prilagolavanja različitih kultura i različitih korporativnih obrazaca. Njen „kapitalizam“ inkorporira opšteprihvaćene vrednosti, kao što su individualizam i kolektivizam, preduzetništvo i socijalni poredak, i saradnja države i biznisa, vlade i sindikata, i radnika i menadžera. Zato se i vezuje u evropski razvojni model, koga karakteriše balansiranje ekonomskih i socijalnih performansi, i kvalitet života, kao vrhunski evropski prioritet.

Evropske privrede gube ekonomski dah i konkurentsku sposobnost zbog velikih izdvajanja za tzv. socijalnu državu, koja ipak čuva socijalni mir na kome inače počiva privredni prosperitet. Ali, „loše“ ekonomsko vreme nagriza i metafore države blagostanja. Nemačka je među prvim evropskim zemljama pokušala da ukine isplate naknade za tzv. loše vreme koje građevinski radnici dobijaju još od davne 1959. godine iz državne kase (zimi od novembra do marta) za vreme trajanja hladnoće koja ometa rad. Sada ti isti radnici pozivaju ministre na građevinske skele da provedu izvesno vreme „na praksi“ kad šibaju vetrovi i štipaju mrazevi. No, i nemcima i šveđanima postaje sve jasnije da sve kraće radno vreme, sve duži godišnji odmori i sve češće povećanje nadnica i plata (sa doprinosima poslodavaca) više ne predstavljaju „dobre uslove“ za poboljšanje konkurentske sposobnosti privrede. Jer, nema ekonomske budućnosti ako se zemlja organizuje kao kolektivni park za slobodno vreme. Na unutrašnjem planu napredne ekonomije već teško pronalaze načine rešavanja razornih konflikata raspodele omasovljavanjem potrošnje i finansiranjem države blagostanja.

Ostali članci

Ekonomija jurnjave ili blagostanje u izlogu

U savremenom svetu, a naročito u Srednjoj i Istočnoj Evropi, „opasno“ je tržišnu privredu izjednačavati sa blagostanjem, koji je tržišni..

Makroekonomske stranputice

Smanjenje javne potrošnje neće smanjiti budući dug, pošto krizna ekonomija donosi manji dohodak i veću socijalnu potrošnju. Popraviti fisklanu izgled ekonomije…

Oda globalistici

Globalistički (nominalistički) pogled na svet logičan je nastavak liberalizacije, koja je povezana sa privatizacijom državnih (javnih) preduzeća, povećanjem uloge privatnog sektora..